Vahidin musemić je jedan od najvećih sportista koje smo ikada imali.
Prvi u Jugoslaviji sa Sarajevom, drugi u Evropi sa reprezentacijom – to je bio samo start u osvajanju titula a onda teška povreda i prekid karijere u godinama u kojima je tek trebalo da osvaja titule i trofeje.
Vahidin je bio gospodin. Nenametljiv. Tih. Prvak Jugoslavije, viceprvak Evrope, golgeter a predaleko od zvijezda. Neće, nije htio taj život. Pokojni Slobodan Đurasović, profesor, genije, napisao je sjanu knjigu – “Svjetla za daljine” o Vahidinu Musemiću i Mirzi Delibašiću. Izdvojio je njih dvojicu kao dva svijetla primjera za mlade. Bio sam dječak kada sam Vahidina upoznao u Janji, lijepom mjestu na Drini kraj Bijeljine. Imao sam 7 godina, on 22. Došao da obiđe svoje, šetao se skromno po svome. Bio je to moj prvi razgovor sa jednom zvijezdom i to kakvom, pa mi je duboko u sjećanju ostalo to kako je jednostavno razgovarao sa jednim dječakom. Pikao sam, šutao malo lopte na terenu FK Radnik, pa smo se svi smotali kada smo skontali ko nas to gleda – Vahidin. Sticajem okolnosti,od tada, ta zvijezda i taj dječak prate karijere jedan drugog i vremenom postaju prijatelji. Pričam vam ovo samo da bih vam potvrdio da znam o kojoj veličini i kakvom čovjeku vam govorim. Legenda kaže da je odigrao 300 utakmica i dao 300 golova. Nije se tada vodila precizna statistika ,možda je više-možda manje,ali dao bi on i više da ga teška povreda nije prerano odvela u legende. Divan, moralan, uspravan čovjek.
Seju Pitića sam posljedni put vidio u Jablanici u jednom restoranu, kasno, pred zoru . Ekipa FACE-a na povratku iz Podgorice, , Sejina ekipa na nekom druženju u kafani, Sejo sa gitarom i na ulasku u kafanu njegovo pitanje: “Koju da ti zapjevam? Čuj koju, onu tvoju plavušu”.
Plava žena, topla zima je jedna pjesma koja je obilježila jednog čovjeka.
Mogao je Sejo napisati i bolje pjesme o crnim i riđim i svim ženama ali sevdah mu to nije dao. Da, sevdah. On je sevdah živio, a od sevdaha se ne živi. No, on je tako odabrao ili je sevdah njega našao. Uporan u izboru – draža mu kafana i raja od bine i publike.
Duhovit, na neki stari sarajevski način – nisam ja iz Sarajeva, ja sam sa Baščaršije….čudo, pjevao je, svirao, stvarao od četrnaeste godine. I opet, sve to nekako svjesno u sjeni, iza reflektora, sa rajom, skriven međ zvjezdama…