“Na Crnom moru polako se mijenja strateška situacija. Još mjesec dana prije Moskva se ponašala na okupiranom ukrajinskom području Crnog mora kao da je kući. Rusija je stavila svoju Crnomorsku flotu duž ukrajinske obale, gdje je blokirala sve ukrajinske crnomorske luke. Osim toga, ruski ratni brodovi stalno su ispaljivali rakete po obližnjim ukrajinskim gradovima Odesi i Mikolajivu, a također po čitavoj ukrajinskoj teritoriji.
Balističke i krstareće rakete pogađale su gotovo sve ukrajinske gradove i objekte nacionalne infrastrukture. Naravno, nešto je rušila od ovih raketa ukrajinska protuzračna i proturaketna odbrana. Ovo je ličilo na borbu između boksača i vreće za udaranja. Jedan neandertalac tebe bez povoda tuče do smrti, a ti ne možeš čak ni odgovoriti. Kijev se više puta obraćao saveznicama da je ovo neljudski i Ukrajina mora nešto dobiti iz savremenog teškog naoružanja da bar nekako parira.
Prvi udarac ruska mornarica je dobila kad je izgubila svoju najveću krstaricu „Moskvu“. Ovaj admiralski brod bio je deklasiran u klas podmornice koja sada čuva morsko dno sa ogromnim naoružanjem, koje se može koristiti samo protiv hobotnica i meduza. Nakon toga je bio ukrajinski pogodak naftne platforme u sredini mora. Ona je bila ukrajinsko vlasništo do 2014. godine kada je Krimski poluotok bio okupiran od strane ruske vojske. Ova platforma bila je malo bliže ukrajinskoj obali u Hersonskoj regiji, a ruski specijalci drsko su je zauzeli i proglasili svojim vlasništvom. Ukrajinci su pogodili ovu platformu iz raketnog sistema kraćeg dometa da ne bi Kremlj mislio da može bez kazne crpiti ukrajinsku naftu iz morskog dna. Za par dana, ruski okupatori bili su istjerani iz otoka Zmija. Tamo su izgubili sistem protuzračne odbrane i raketni bacač koji je mogao pogoditi bilo koje ciljevi u dometu 50 kilometara. Na takav način bilo je potpuno deblokiran saobraćaj između luka Odese i Dunava. Poslije oslobađanja otoka Zmija ukrajinski brodovi dobili su mogućnost uplovljavanja u ušće Dunava i pretovara žitarica na željezničku prugu da bi se poslije ovaj važan teret opet tovario na brodove u rumunjskoj crnomorskoj luci Konstanca i bugarskoj luci Varna i produžio do Istanbula i dalje za svjetska tržišta koja su u velikoj potražnji za ukrajinskim zrnom.
Kada je Moskva shvatila da više ne može potpuno blokirati luku Odesu i postala opasnost za ruske ratne brodove koji mogu biti pogođeni raketnim višecjevnim bacačkim sistemom HIMARS, onda je Kremlj sjeo za pregovarački stol, odnosno deblokade transportovanja ukrajinske hrane prema svjetskim potrošačima crnomorskom rutom. Ispočetka, Rusija je tražila potpuno ukidanje evropskih sankcija i to bi bio kompromis za puštanje ukrajinske hrane za izgladnjele zemlje. Kasnije, kada je Rusija izgubila kontrolu nad otokom Zmija i naftnim poljem u moru onda je Moskva ostala na uvjetu međunarodnih dozvola potpunog eksporta svoje hrane i umjetnih gnojiva na svjetske tržnice.
Turska i Ujedinjeni Narodi stali su sa posrednicama u sklopljenu odgovarajućeg sporazuma, koji je faktički spreman za potpisivanje u Istanbulu u prisutnosti turskog predsjednika Erdogana i Generalnog sekretara UN Gutereša. Ukrajinci od svoje strane traže garancije da kad budu deminirane luke u Odesi i pored, da ruska vojska ne upada tamo sa svojim morskim desantom. Turska i UN bit će kao garanti, ali ima puno loših iskustava dogovaranja sa moskovskom stranom. Budimpeštanski memorandum o državnoj cjelovitosti Ukrajine, 200 ukrajinsko-ruskih sporazuma gdje se spominje nacionalni suverenitet Ukrajine nad čitavom teritoriju bili su grubo narušeni Ruskom Federacijom.
Čak kad bi bili dogovoreni zeleni koridori u Mariupolju, ruska vojska bi to koristila da olakšano upadne na ukrajinske položaje. Da li to neće opet zloupotrijebiti ostaje kao otvoreno pitanje. Imat ćemo garancije Turske i UN, ali za Moskvu to možda i ne bude odlučujuće. Ona će procijeniti da može iskoristiti ovu pogodnost za upad u Odesu i može to lako zloupotrijebiti. UN je dosta bespomoćan, samo je pitanje da li će se Turska usuditi u kritičnoj situaciji vojno reagovati. Davanje garancije i njeno ispunjavanje dvije različite stvari. Opasnost gladi u siromašnim zemljama svijeta nekako tjera Ukrajinu na ovaj rizičan posao. Mi znamo kako su umirali od gladi naši ljudi u Mariupolju od ruske blokade. Ne želimo da i u svijetu budu mnogobrojnih ljudskih žrtava.”