“Rusija je napokon priznala da je gađala morsku luku Odese samo dvadeset sati nakon što je u Istanbulu potpisan Sporazum o izvozu ukrajinskih žitarica na svjetsko tržište Crnomorskom rutom. 24 sati nakon, Moskva je negirala da je već prvog dana njegove implementacije prekršila sporazum i da to su bile ispaljene ruske rakete Kalibar. Pritisnuta mnogobrojnim faktima, Rusija je to morala priznati. Kao i uvijek, Moskva je počela govoriti o gađanju vojnih objekata i da ruska vojska, navodno, nikad ne bombardira civilne strukture. Zasad u Ukrajini imamo više od hiljadu srušenih škola, gimnazija, univerziteta, bolnica, medicinskih laboratorija… ne govorimo samo o stambenim i industrijskim zgradama, mostovima, lukama.
Direktna šteta iznosi 700 milijardi dolara i na desetine hiljada poginulih ukrajinskih civila.
Kremlj dobro razumije da za sve ovo treba krivično odgovarati, pa je onda kazao da će vojno pobijediti Ukrajince i niko i neće tužiti Moskvu. Sada kad su shvatili da to nije moguće, tada su počeli muljati da Ukrajina mora odgovarati za počinjena zlodjela na njezinom teritoriju zbog ruske agresije. Moskovski teatar apsurda odlučio je suditi Ukrajini za svoju invaziju na njezinom teritoriju. U imaginacije poludjelog Kremlja umiješat će se Međunarodni sud gdje će biti države koje su za primjer cijeloj planeti u zaštiti ljudskih prava, postojećeg sistema međunarodnih odnosa, borbe za mir… Rusija je pronašla najdostojnije zemlje međunarodne zajednice kao što su Sirija, Iran, Sjeverna Koreja, Bolivija. Moskva sa svojima vazalima odlučila je diskreditirati ideju internacionalnog suđenja Ruskoj Federaciji za ratnu agresiju protiv Ukrajine nudeći zamjenu Međunarodnom sudu u Haagu svojim sudom negdje u Damasku ili Pjongjangu. Kako je rekao ruski ministar vanjskih poslova Lavrov, odnosno gospodin Laž, ‘mi smo na početku nove ere, u pokretu usmjerenom prema stvarnom multilaterizmu, a ne onom koji Zapad želi nametnuti’. U razumijevanju Lavrova, sadašnje međunarodno pravo, koje je bazirano na nepovredljivosti granica, zabrani prijetnje i korištenju snage u rješavanju konflikta, izum je Zapada.
Vojni napad na suverenu zemlju, članicu UN-a, i prijetnja upotrebljavanjem nuklearnog oružja… to su stare neandertalske vrijednosti koje se sada šire u ljudskoj civilizaciji. Kijev već odavno govori da Moskvi, sa svojom idejom ruskog ekspanzionizma, nije mjesto u UN, OEBS, Savjetu Evrope… Ona može slobodno živjeti u svom ruskom neandertalskom svijetu sa svima ko želi da dijeli vrijednosti poštovanja prema vojnoj snazi i pokoravanju drugim nacijama, prijetnji nuklearnim, hemijskim i bakteriološkim oružjem. Samo se postavlja pitanje da li će ljudska civilizacija mirno gledati kako se svijetom širi rusizam – opasna vrsta ruskog fašizma, mržnja prema drugim narodima, masovna ubistva nevinih civila i stvaranje gladi u nerazvijenim zemljama na zemaljskoj kugli, da bi se tamo izazvali politički nemiri i žestoka borba za preživljavanje. To sada Moskva nudi svijetu i, prije svega, svojim političkim vazalima i zemljama koje ekonomski zavise od Rusije.
Vladimir Putin u svom ratnom pohodu na civilizirani svijet već traži da bude u činu vladara da bi, kad pokori više evropskih zemalja, postao novi ruski imperator. To bi bila priča o ludoj kući, ali ne zna se koliko će ljudi on pobiti da postane taj o kojem mašta već dvadeset godina. Da li smo svi mi spremni olako postati taocima jednog luđaka i njegovog agresivnog okruženja, koje više i ne može misliti o postojećim kategorijama ljudskosti… Svega ovog u Rusiji već odavno nema, kao ni u Sjevernoj Koreji ili Siriji.
Ove slobode su za ruski fašizam postale teret i nepotrebni instrument socijalnog života nacije. Kremlj to ne želi za ruski narod, pa to onda i ne treba, po mišljenju Moskve, ni drugim nacijama. Svi nedemokratske zemlje svijeta stale uz Rusiju i podržavaju Kremlj otvoreno ili sramežljivo.
Ovo desničarenje na granici sa fašizmom je vrlo opasan signal za evropske zemlje i ide uz nogu ruskom maršu iz Moskve. Nije čudo da je Orban bliski prijatelj Putina, koji zagovara superiornost ruskog svijeta i spremnost da pokori truli Zapad.
Možemo o tome pisati na desetke članaka, ali sada stvarno svi moramo potegnuti poluge da malo potisnemo ruske fašiste i mađarske desničare sa evropske političke arene. Ako je moguće, Budimpešta bi se mogla disciplinirati verbalno, dok Moskvu treba malo bocnuti na vojnom polju. Ukrajina je sa svojom vojskom na braniku evropskih vrijednosti, ali nama treba nama jača podrškada zaustavimo agresivni rusizam.”