- Klasično ali svakako bitno pitanje. Svi imaju svoje razloge, koji su Vaši, zašto pišete?
Iskreno ne mogu reći da je ovo za mene posao.Po struci sam elektro-inžinjer. Tako da ovo je prije svega za mene porok spojen sa hobijem, ovo mi je zabava, ljubav (sretna ii nesretna), terapija. Što znači, pisanje je za mene više stvari u isto vrijeme.
Pokušao sam da se „odviknem“ od toga te da moj fokus postane mnogo ozbiljniji i u drugom pravcu, od čega iskreno ću danas moći da živim, i da imam, što bi se u narodu reklo, za hljeba, ali nisam mogao. Ljubav prema knjizi je uvijek ostajala tu, bila prisutna i nikad se nije povlačila pa čak i onda kada sam je ja odgurivao. Bila je uvijek moje najbolje društvo kada ostanem sam.
Zašto pišem to još uvijek ni ja sam ne znam. Možda je najbliža riječ žeć. Osjećam ogromnu žeć za pisanjem. Skoro jednaku kao za vodom, i to je konstantni osjećaj koji me obuzme. De facto, ovo je poriv koji je postao dio moje ličnosti.
2.Vaša knjiga „Dunjaluk“ je posvećena Vašem bratu. Zbog čega tačno njemu?
Imam jedno pravilo kojeg se držim i kroz profesionalni dio i kroz ovaj književni a to je da privatni život skoro nikom nigdje ne miješam niti ga se dotičem. Ovo je bio izuzetak gdje sam samo stavio u posveti za koga je knjiga jer sam želio da ostane zapisano za, ako Bog da, moju djecu i onim koji dođu poslije mene, ako dođu. A zašto, to znamo nas dvojica i nek ostane tako. To je neki moj intimni poklon njemu i on zna zašto.
3. U priči „Festina“ pišite o tome da je dosta Vaših prijatelja otišlo iz Sarajeva, dok ste Vi, kako se može zaključiti iz opće atmosfere i tematike knjige, jako povezani s ovim gradom. Zašto je, prema Vašem mišljenju, Sarajevo toliko neodoljivo?
Sarajevo je isto neka loša droga. Ali opet subjektivno je, kako kome. Ja sam više vezan za slike mog života ovdje, za te neke dane odrastanja i kad god odlazio, skoro sam mjesec dana proveo u Kini, pa sam lutao po Njemačkoj, po Austriji, po Evropi i Aziji, nema kuda, manje više, nisam išao. Sve je to lijepo i sve je to super, ali neka hvala. Ne umijem objasniti zašto. Možda će i mene okolnosti natjerati, obično nas život natjera na ono od čega bježimo, i ako me natjera, tad ću možda tek da naučim dobro da pišem jer će imati šta da mi nedostaje.
Ali da se vratim temi zašto Sarajevo, nemam pojma. To kad zavoliš nekoga a ne znaš što ga voliš. Prosto ti milo, toplo kad se popneš na brdo iznad Sarajeva i pogledaš dole i dođe ti kao djevojka, kao porodica. De facto je moje, gdje god da se ode, kuda god da se luta, negdje u pozadini ima ono pitanje kako je sad Ferhadijom, kako je sad Titovom. I nije samo meni. Svi ti moji prijatelji koji su otišli kojima šaljem watsupom i viberom poruke i pisma šprecnu se svako malo na te neke sitnice kao uspomena na neki bolan prekid.
Tako to dođe kad odete iz Sarajeva, na to se malo teže naviknuti.
4.Jorge Luis Borges je predvidio da budućnost leži u kratkim pričama. Da li se i Vi vodite tim stavom ili pak možemo očekivati od Vas u budućnosti neki roman?
Ne samo da je u kratkim pričama, sad mi se čini da je u citatima i odlomcima jer smo u digitalnom vremenu gdje ljudi nemaju kad da čitaju. Imamo taj, mislim, globalni poremećaj pažnje uzrokovani prezasićenjem informacija kroz elektronske medije. Ako ja u 30 sekundi mogu da pročitam 30 različitih tema s kraja na kraj svijeta, jako će mi teško održati koncentraciju dva sata čitanja jedne te iste priče.
Nismo više kalebrisani za to. I zato, čini mi se da poezija malo dobija maha jer je kraća, intuitivna, s nogu je i to čak ova slobodnog stila, bukovska poezija kako je moj prijatelj zove. Mislim da će toga dosta biti. Meni je kratka priča bliska zbog Džamonje, ja sam na njoj odrastao čitajući njega i opet iz nova i opet i opet opsjednut sam bio. Odatle je moja bliskost.
A možemo li očekivati roman? Pa možemo. Čak ću ti reći kako će se zvati. Mogli bi očekivat ako bude zdravlja, sreće, nafake i još par parametara. Jedan će da se zove „Povratak“, to sam ostao dužan nekim ljudima sa bloga iz dana kad sam počinjao. A drugi će biti majci, on će se zvati „Hanuma“. On je već u izradi, ima već, grubo rečeno, 30% napisanog ali proći će još vode Miljackom dok ja budem zadovoljan tim dovoljno da pokažem. Tako da, nekad u tridesetim možda, dok malo ostarim.
5.Pored već dvije objavljene knjige imate i uspješan blog. Koliko već taj blog postoji? Da li je on odraz trenutnog stanja Vaših misli? Da li pišete u njemu o svojim osjećajima koje proživljavte svaki dan?
Blog postoji već pet godina. I brojao sam nedavno; u prosjeku sam pisao svaki drugi dan. Kad se sabere broj dana koliko blog postoji i podijeli se sa brojem objavljenih djela dođe negdje na tri-četiri djela sedmično što nije mala stvar za pet godina rada. Sad je druga priča da li sam ja bio zadovoljan. Tako da postoji relativno dugo. Sad je malo zapostavljen pošto sam se zatrpao nekim drugim stvarima pa rijetko ulazim, rijetko šta objavim.
Bilo je najaktivnije dok se studiralo, dok je bilo najviše frustracija, najviše tih nekih životnih oblikovanja čovjeka. Od 20. do 25. najviše je mijena u čovjeku, najviše se stvari lomi, novi ljudi dolaze, neke stare mijenjaju se. Pogotovo kad je neko malo više introvertan ima potrebu da to negdje ostavi. Bilo je odraza vlastitih stanja, bilo je maštarija, bilo je frustracija, bilo je loših prijateljstava, prekida, ispita i svih ostalih gluposti koje čovjek istovari sa sebe.
Sad već nema, sad sam malo „zreliji“ ali uzmi to sa nekom rezervom. Sad više razmišljam nego što pišem jer su mi teže riječi sad i više očekujem od sebe, veći pritisak sebi stavljam. Tako da nekad je bio ali više nije. Sad je sjena starih dana ali već je prerastao u web sajt, blog polahko zapostavljam. Napravio sam taj web sajt koji treba da krene malo ozbiljnije raditi. On će biti nekako pofesionalniji jer nemam više, ako ću realan biti prema sebi, prava da pišem intuitivno, već moram to ozbiljnije da radim ako ću to uopšte da nastavim raditi. Sad je već i veća odgovornost.
6.Da li je bilo sumnje u to da štampana knjiga ipak neće doživjeti uspjeh? Kako vidite sudbinu štampane knjige uopšte?
Ima dvije dobre knjige. Jedna se zove „Mi“ roman jednog Rusa Jevgenija Zamjatina. To je meni pravo draga, možda najdraža ruska knjiga iako nema veze sa ruskim realizmom. Druga je „Vrli novi svijet“ Aldousa Huxleya koje je pisana po toj knjizi Zamjatina.
Te knjige govore o projekcijama budućnosti, daleke budućnosti gdje se ljudi više ne rađaju na ovaj način već su biološki proizvedeni, gdje nema oca i majke. Zašto dajem referencu na to? Pa zato što su meni te knjige jako dobra vizija budućnosti. Čini mi se da se udaljavamo od ljudskog a približavamo mašinskom i digitalnom.
Mislim da će da opstane ali u mnogo manjoj mjeri. To će biti kao pismo. Hajmo baš napraviti komparaciju toga. Nekad je pismo išlo stalno, pa je došlo do digitalnih medija, pa je došlo do vibera i watsapa i mobitela i facebooka i svega ostalog i sada je pismo tu i tamo. Kad neko hoće da bude romantičan, starinski, kad neko hoće da prenese neku nostalgiju, kad neko hoće da pokaže da je uložio dodatan trud.
Čini mi se da će i knjiga tako da završi. Bit će je ali neće biti prioritetna ovakva kakva je danas jer vrijeme joj neće dozvoliti. Bit će sve digitalno, bit će sve dostupno na telefonu. I sada je već tako: mnogo više ljudi čita na društvenim mrežama. Knjiga je još uvijek tu, prisutna je ali dvjesto, tristo, pet stotina godina kad to sve evoluira pitanje je da li će se uopšte koristiti papir kako se koristi danas. Hiljadu je nekih parametara koji će to promijeniti.
Da rezimiram, mislim da će opstati. Da li će ostati knjiga kao fizički knjiga ne znam, ali književnost ne može umrijeti kao što ne može muzika. Mislim da su to dva najveća ljudska izuma u historiji čovječanstva.
7.Koliko BiH ulaže u samu kulturu čitanja knjiga?
Ne znam. Znam da dosta mojih prijatelja ganjali neki konkursi, aplicirali, na taj način pokušavali da izdaju knjige. Ja sam bježao od toga jer nisam sebi davao za pravo da budem književnik jer književnik nisam. Ja sam to pisao iz ličnog ćejfa i kad je došlo do izdavanja knjige izdavao sam je samoinicijativno od vlastitih sredstava, preko vlatitih poznanstava.
Nisam se ni u jednom trenutku bavio izdavačkim kućama, sistemom, društvom i nekim podrškama izvana. Tako da nisam dovoljno upućen ako ću biti potpuno iskren. Ono što znam, zanm da je jako teško izdati knjigu, znam da su izdavači jako zatvoreni za nove autore, znam je potrebno na mnogo vrata pokucati, mnogo mailova poslati na koje će jako malo ljudi da odgovorida bi opšte čovjek došao do prilike da neko pogleda to što je on stvorio. Ako ćemo suditi po tome onda nije dobro. Evo banalnog primjera. Imam prijatelja koji je poslao nekih dvadesetak mailova pokušavajući da izda knjigu . I jedini mailove na koje je dobio odgovor su mailove iz Zagreba i dobro. Iz Sarajeva nije čak dobio ni odgovor.
Tako da nije toliko dobro ali postoji razlog zašto je to tako. Pitanje je koliko se knjiga kupuje, koliko ljudi je spremno izdvojiti 20-30 maraka, redovno svaki mjesec uzimati nešto u knjižarama, pa se onda vratimo na tu ekonomsku stranu.
Kad se crta podvuče, mislim da trenutno i ne možemo bolje kao država, ekonomski gledano kao sistem. Ni taj parametar kao ni mnogi drugi parametri nisu na nivou da čovjek može funkcionisati i živjeti bez većih probema.
Čini mi se malo po malo književnost se svodi na hobi i strast i na onih par ljudi koji to rade zato što to zaista vole. A pitanje je da li jedan književnik u Bosni i Hercegovini može živjeti od toga. Ja sam mišljenja da ne može. Ali opet rijetko kad sebi dajem za pravo da pričam o tome jer ne znam, to nije moj svijet. Jja sam po proesiji nešto drugo a ovo radim samo zato što to volim i nemam, na sreću, pritisak da od toga moram da plaćam račune. Da imam, vjerovatno bih i drugačije govorio.
8.Kakvi su daljnji koraci? Da li sada na nečemu radite?
Ja sam tip koji počinje puno toga ali jako malo završava, bar u književnom smislu. I toliko stvari imam započetih teško da bi ih sad mogao i da prebrojim ali ono što znam da moram i da trebam i da želim i to sam najavio jer mi je obaveza je drugo izdanje zbirke poezije „Sarajevski john doe“ čiji se prvi tiraž odavno rasprodao.
Htio sam skupa da ga izbacim sa „Dunjalukom“ ali se desila korona i okolnosti koji imamo pa je bio malo i ozbiljniji finansijski rizik da se čovjek upušta u takvo nešto. Pošto ja sve to radim ovako kako radim, onda to i ide malo sproije. Tako da ono na čemu već radimo, sređujemo, preturamo je drugo dopunjeno izdanje zbirke poezije koje će imati pofino i novih pjesama, sve stare, sve pjesme iz prve knjige, novi dizajn, ozbiljniji ovaj put. Nije moja amaterska izvedba. To će biti nadam se u maju ako bude sreće.
Imam jedan projekat o kojem nisam govorio Bog zna koliko ali to je nešto malo drugačiji projekat. Na njemu radi jedan mašinski inžinjer, jedan arhitekta, elektro-inžinjer i jedan slikar. I ta ekipa pokušava da napravi jedan preview Sarajeva, hajmo to tako nazvati. To će biti zbirka „različitih vrsta umjetnosti“ objedinjenih oko zajedničke priče i oko dva ili tri imena iz prošlosti Sarajeva.
Na tome radimo relativno kratko, možda nekoliko mjeseci i ići će to malo sporije ali kad izađe, ako Bog da, mislim da će biti nešto jedinstveno. Tako da radim to, radim web sajt ali to jako sporo, a ta dva romana koja su započeta će vjerovatno sačekati bolje dane pošto mi se čini da nemam ni dovoljno stila ni dovoljno godina da izvučem tako nešto. Moram da ostarim još malo, možda i čak da malo živim negdje drugo pa da razumijem neke stvari bolje.
9. Inspiracija?
Nervoza, srklet, sekiracija, sreća, tuga, depresija – svaki vid emocije koji čovjek proživi je najbolji okidač književnosti za mene. Nisam nikad bio od autora koji mogu osam sati čitati ili pisati, nisam bio od ljudi koji mogu da se konstruktivno, svjesno i intelektualno dovoljno posvete tome.
Meni je književnost bila na nalete, na mahove. Kako me šta pomjeri, tako mi se nešto i piše. Zato se i divim ljudima poput Aleksandra Hemona koji sjedi i piše puno radno vrijeme. Ja sam oduševljen i impresioniran tom vještinom. Ja pišem par minuta, par sati eventualno u vrh glave.
Ali opet inspiracija je trenutak koji okine emociju ili nečija životna priča koja, opet se vraćamo na to, okida emociju. Tako da u mom slučaju sve se svodi na to kako se osjećam.
10. Da li ima neki dio iz knjige „Dunjaluk“ u kojem ste Vi kao ličnost najbolje opisani?
Pa čitava knjiga. Svega tu ima. Tu je natrpano i moje biografije i izmišljenih stvari i tuđih životnih priča. Teško da ne bih mogao da izdvojim jednu stvar ili da kažem ovo me opisuje ili ovo me ne opisuje. Ukupni dojam kad se knjiga pročita, ta finalna misao kad se zatvore korice, po riječima mojih prijatelja i onih koji me relativno dobro poznaju, jeste zaista slika nekog mog života u Sarajevu. Tako da hajmo to reći tako. Kad se neki rezime čitave knjige napravi, onaj trag koji knjiga u čovjeku ostavi jeste ono što je moja svakodnevnica.