Ostao sam bez sinova! Srđanovo tijelo je sahranjeno, ali ostao je duh, i djelo čovjeka koji svaki dan sve više okuplja ljude! Srđan je ušao u dušu ljudi, on je njihov isto kao i moj! Svaki čovjek koji je usvojio Srđana, usvojio je dobrotu! Ljudi su odlučili da Srđanovim imenom obilježe svoj grad, najviše me dirnuo trg u Novom Pazaru, gdje se mladost okuplja! Srđan u životu nije čačkalicu prodao, vodio je fin život omiljenog mladića, radio kao šanker u jednoj kafani, gdje se okupljala omladina koja ga je voljela! Srđan je bio boem, sportista! Sa osam godina je postavio rekord u plivanju, bio na izboru sportiste Trebinja, gdje je osvojio drugo mjesto, osvajao nagrade kao amaterski glumac…
Filmovi ne govore o Srđanu, već o osjećajima ljudi i kako doživljavaju Srđana! Smeta mi što nas dijeli bilo ko, na bilo koje partije i naciju! Sa svojim komšijama nikad nisam razmišljao ni o srpstvu ni o muslimanima, lovili smo ribu, voljeli se! Naši političari su kapitalisti, trude se obogatiti i zacrniti život narodu! Ja bih po njihovom trebao mrziti Sarajevo, Zenicu, a ja to ne znam i ne želim! Nudili su mi da odem na brdo, kako da ja odem i ubijam nekog koga volim?! Na sudu sam bio objektivan, rekao sam da nisu imali namjeru ubiti Srđana, ali su imali namjeru da ubiju Alena!
Srđan je sedam dana živio na aparatima, doktor rekao da mu mozak ne radi i da nikad neće raditi, pitao me je šta da radi, rekao sam da neću biljku, skinuli su ga sa aparata! Nakon sahrane sebi sam rekao: “Rade imaš dva izbora; ili živi kao čovjek, da ljudi ne bježe od tebe, ili otvori sebi grobnicu i lezi u nju, ubij se!” Odlučio sam boriti se za Srđana, da ga ne preuzme politika! U Jugoslaviji sam imao moju Ljubljanu, Podgoricu, Skoplje i neko mi to sve uze!
Gledajući suze koje puštate, meni se Sarajevo večeras vraća, ljetna bašta je u suzama, narod u suzama, sjedam na stolicu napola izgubljen čovjek, prilazi žena sva u suzama, saginje se i ljubi me, ona meni kaže; “Rade, ja sam, Mira”, ja ne mogu da prepoznam ko je, ona opet kaže: “Ja sam, Mira Furlan”. Zagrlili smo se u suzama. Rekla mi je: “Rade, ako ikad dođem u Trebinje, došla bih tebi!” Kad je umrla, suza pade, rekao sam: “Ovo je moja Mira došla meni!”
Alen Glavović: U Trebinju se nije gledalo koje si vjere, bitno je bilo jesi li čovjek! Volim svoje komšije i Trebinje, bez obzira na to šta se desilo! Gradska raja, svi su momci iz moje mahale ostali isti, nema veze što je bio rat! Teško mi je što u Trebinju Srđan Aleksić nije dobio ulicu, a u ostalim gradovima jeste! Bilo je šest ubica, dobili su malo zatvora! Jedan je poginuo, ostali žive u Trebinju! Najteže će mi biti kad Rade umre!
Rade: Alene, Srđan nije umro, neću ni ja dok živite ti i tvoja djeca!