U zaglavlju lista danas Slavišu predstavljaju ovako: Novinar po vokaciji, bivši glavni i odgovorni urednik i vlasnik magazina Status, autor nekoliko dokumentarnih filmova i knjiga, lajavac koji smatra da je prirodno i logično biti protiv režima.
Vjeruje, naivno, da je bunt protiv vlasti civilizacijska dužnost i moralni, a ne ideološki čin. Bio predsjednik NUNS-a. Nema novinarskih, a od životnih nagrada izdvaja – Milicu, tinejdžerku. Slavišu Lekića znam od 1978. godine.
Klinci iz omladinskih novina, u novinarskoj školi u Umčarima, naselju na autoputu BG-Niš ,dvije godine su vrhunski jugoslovenski novinari učili nas mlade novinare, družili se s nama, jeli, pili, pričali nam veliki Jug Grizelj, po kojem se i danas zove najvrijednija novinarska nagrada u Srbiji, Sergije Lukač, Jovan Šćekić, Nikola Vitorović, Jovan hadži Kostić. Učenici bili Slaviša Lekić, Siniša Vučinić, Dragan Bisenić, Zoran Medved,…20-tak probranih mladih, rekao bih i premladih novinara. Niko od nas iz te generacije ničim, pa ni u prljavom ratu nije obrukao tu školu, te ljude, tu profesiju. Znate, tamo su nas više učili kako da nosimo profesiju nego li kako da pišemo. Slaviša je svih ovih decenija, u sred Beograda, u svim ovim nenormalnim periodima prije, za vrijeme i nakon rata ostao principijelan, hrabar, aktuelan, nestvarno kreativan. Malo prije smrti montirao je istraživački serijal koji je Srbiju i region digao na noge, a bio je bolestan, teško i dugo bolestan. No, novinari ne mare, nemaju vremena za svoje bolesti, njih ubijaju društvene bolesti.