“Evropska je komisija potpuno podržala prijedlog koji se tiče pružanja Ukrajini kandidatskog statusa za članstvo u EU. Za Kijev je to historijski događaj, iako se još treba sačekati glasanje na zasjedanju Evropskog savjeta 23. i 24. juna, kad je predviđeno glasanje svake zemlje za ovu odluku. Poslije stručnog mišljenja Evropske komisije, zvanične podrške Ukrajini tokom posljednjeg boravka u Kijevu predsjednika predsjedavajuće EU – Francuske, predsjednika Vlade jedne od najvećih evropskih zemalja – Italije, a također i predsjednika Rumunije, može li se neko usuditi i ne glasati za ukrajinsku kandidaturu… vidjet ćemo.
Taj bi čin značio pružanje otvorene podrške Moskvi, koja je Kijevu uvijek govorila da će nas Evropa prevariti. Svi se nadamo da neće. Ostalo je još nekoliko dana da vidimo ima li u EU skrivenih petokolonaša. Evropska komisija također je podržala kandidature Moldavije i Gruzije. Ove se dvije zemlje od početka ruske invazije na Ukrajinu nisu pridružile evropskim sankcijama prema Rusiji. Ali kad je kasnije Kišinjev saznao za ruske planove, da dođu sa svojom vojskom u Moldaviju, onda je ova odluka bila brzo donesena u Parlamentu. Tbilisi se još uvijek opire takvom rješenju.
To je malo čudno kad se zna da je ruska vojska 2008. godine upala u gruzijsku pokrajinu Južnu Osetiju, isprovocirala gruzijsku stranu da granatira svoje zauzete položaje i poslije je punom snagom udarila u pravcu Tbilisija. Gruzijska strana nije bila u stanju da se odupre nadmoćnijim ruskim postrojbama, koje su za jedan dan stigle u predgrađe glavnog grada ove zemlje. Francuska je krenula da posreduje u sklapanju mirovnog sporazuma i htjela je izbjeći poniženje Gruzije: da ruska vojska zauzme glavni grad. Cijena ovog mira za Tbilisi: okupiranje i secesija Južne Osetije. Gruzija je ostala bez jednog važnog komada svoje teritorije. To su bili snažni ruski udarci na teritorijalni suverenitet Gruzije i zato nije jasno zašto ova zemlja ne želi podržati evropske sankcije.
Politički Tbilisi smatra krivim bivšeg predsjednika zemlje Miheila Sakašvilija zbog gubljenja teritorije Južne Osetije. Uvjereni su da Saakašvili ne bi vojno odgovorio na provokacije ruske vojske koja je upala u Južnu Osetiju, a možda bi ova pokrajina i ostala u rukama Tbilisija. To je prilično racionalno. Ali dok se ruska vojska dugo pripremala za napad na Ukrajinu i načinila desetke provokacija ka Kijevu, nije dobila odgovor od strane Ukrajine… to nije spriječilo Kremlj da vojno krene preko tuđe granice. Takav bi ishod bio i 2008. godine, da je Gruzija odgovorila na ruske provokacije; odmah bi Oružane snage Ruske Federacije prešle granicu; bilo bi samo pitanje vremena. Gruzija ostaje pri svom mišljenju, čak i poslije obraćanja ukrajinske strane… nije podržala sankcije usmjerene ka Moskvi. Hoćemo li imati novi problem kad je riječ o jedinstvu evropske politike prema Rusiji – ostaje nam da vidimo za nekoliko dana. Sigurno je da Tbilisi mora biti svjestan da nakon dobivanja statusa zemlje kandidatkinje za članstvo u EU čitava vanjska politika mora biti potpuno usaglašena sa stavovima EU. Ako ne bude, onda se ne može ni sanjati o eventualnom učlanjenju u EU.
Puno loših stvari u Bosni i Hercegovini počinili su političari koji propagiraju prijateljstvo sa zemljom agresorom – Ruskom Federacijom.
Oni bi se družili sa ruskim političkim vrhom koji sanja da BiH krene u proces dezintegracije koji će odmah imati sljedeći učinak: početak novog krvavog rata. Ali to ove političare ne zanima. Oni su dobili podršku Kremlja za realizaciju ovih planova i krenuli su opasnim putem, prikrivajući svoje lično bogaćenje pitanjem nacionalnog suvereniteta ili pod krinkom brige o svom narodu.
Je li izbijanje novog rata briga o svojim građanima? Čisto sumnjam.
Ne trebamo zaboraviti da je Moskva najveći izvoznik ne samo nafte i plina, već i konflikata i ratova. To potvrđuje i Moldavija. Moskva je namjerno potpaljivala situaciju u zemlji da bi tamo započeo rat. I tu su se odmah pojavili ruski mirotvorci, kozaci i dragovoljci. Tako je bilo i u BiH. U istočnom dijelu Bosne bio je poznati ruski dragovoljac Girkin (Strjelkov), koji je praktički došao direktno s posla iz Vojno-obavještajne agencije Ruske Federacije. Poslije pola godine ratovanja, 1992. godine on odlazi u Moldaviju, na bojišnicu u Pridnjestovlju; to je mjesto i dalje pod okupacijom ruske vojske, koja je sebe proglasila mirotvorcima. 2014. godine, Strjelkov je upao na Krim sa ruskim specijalcima, a kasnije u Donbas, gdje je postao takozvani ministar odbrane nepriznate Donjecke Narodne Republike. Pukovnik ruske vojno-obavještajne agencije ministar je odbrane nepriznate tvorevine. Ako neko želi takav scenarij za BiH, onda to otvoreno mora reći. Ali to znači da takav političar zagovara rat u svojoj zemlji zarad ispunjenja planova Kremlja za proširenjem vojnog sukoba dublje u Evropi. To je vrlo opasno i koči put BiH ka EU. Postavlja se pitanje: želi li taj neko integraciju BiH umjesto u naprednu Evropu u daleki i hladni Sibir… Je li to nacionalni interes građana BiH?”