Bila je sve ono što se podrazumijeva kao normalno, kao prostor šanse i mogućnosti, kao otvoreni koncept kretanja ka boljem sutra, koji podrazumijeva i potiče nadu. Kao takva, svima je smetala.
Bilo je to neko kratko a nestvarno vrijeme kreativnog previranja, trenutak što obećava, slutnja iza koje se nazire mogućnost stvarne promjene, realnog iskoraka naprijed u neko normalno postojanje, daleko od paralela Apsurdistana, kakvog živimo već tri decenije.
Američki stipendista i student, vrhunski sportaš, stručnjak i profesionalac nezaražen dječijim bolestima društva u tranziciji, nestranački prijedlog za premijera Zeničko- Dobojskog kantona, Amra Mehmedić, neopterećena ratnim pričama i strahovima, kosmopolita nesputan nacionalnim i religijskim retorikama postdejtonske zbilje, dijete nekih boljih i mirisnijih vjetrova sa daškom kulture življenja modernog zapada, što provejava kroz nonšalantnu jednostavnost neoliberalne filozofije i njoj svojstvenog poslovanja.
Dijete nade! Svjetlost na kraju tunela za čitavu jednu generaciju ili dvije, kojima pripadam, a koje su već poodavno izgubile vjeru u dobronamjernost balkanskog postojanja. Sa Amrom na čelu kantonalne vlade, «rodilo se doba nade». Takvog premijera nikada nismo imali u ove tri decenije. Nije bilo potrebe za blo kakvom intervencijom ili urgencijom, kako bi normalne stvari postale realno ozbiljene. Liderskim vještinama, timskog igrača, naviknutog na to da je «tim taj koj dobija», Amra je balansirala neuravnoteženim, često suprotstavljenim politikama iza ministarskih fotelja, kao da je ta sinergija potpuno prirodna i normalna stvar, što se podrazumijeva.
Gotovo deset mjeseci je vodila tim iz pobjede u pobjedu. Mijenjala je uobičajenu sliku i ishode političkog djelovanja, pokazujući moguću lepezu pozitivnih modifikacija u upravljanju kantonom i njegovim budžetom. Po prvi puta u povjesti grada Zenice, taj grad je dobio nazad od kantona, onoliko koliko je kantonu dao, nanizali su se projekti, kapitalna ulaganja, mogućnosti investiranja.
Amra je bila sve ono što smo decenijama prizivali, kao parametar zdrave političke logike u odabiru kadrova. Bila je sve ono što se podrazumijeva kao normalno, kao prostor šanse i mogućnosti, kao otvoreni koncept kretanja ka boljem sutra, koji podrazumijeva i potiče nadu.
Kao takva, svima je smetala.
Smetala je SDA u opoziciji, jer je dokazivala da je ipak moguće drugačije i da nije sve isto. Smetala je političkoj dogmi lokalnih SDP-ovih šerifa, koji su liderstvo brkali sa diktaturom. Smetala je svima, jer je bila stvarna promjena, otklon od koncepata na kojima se zasniva njihova besmislena i bespredmetna vlast u decenijskom trajanju mrtvila.
Nasuprot nje se nalazila fascikla prepuna standardnih biografija aktuelnih kantonalnih političkih voždova i njihovih pulena, u liku Hidre na čijem najdebljem a najkraćem vratu je dominirala krupna glava Mirsada Mahmutagića Batana, čija je najzanimljivija biografska jedinica, ona što je pohranjena u CIK-u, a koja kaže da mu supruga pored jedne hiljade činovničke plate, zarađuje 8 hiljada maraka mjesećnog honorara u državi u kojoj je prosječna plata ispod 8 stotina.
Svih deset mjeseci smo mogli čuti, kako te voždove žulja takva premijerka. Teret je to za svaku vlast, kako trenutnu, tako i buduću i nije ni čudo da je Amru trebalo srušiti, odagnati čim prije, kao kakav nezgodan san, pa makar i po cijenu gubitka vlasti za sve koalicione partnere okupljene u Trojku i oko nje.
Sa njom se desio neko ko je radio svoj posao, namjesto da gleda svoj interes. Desio se neko ko je znao šta i kako se radi, namjesto da samo trguje životima i budućnošću građana, kao na stočnoj pijaci. Takav neko je za političku omoru decenijske postratne sadašnjosti bio neprihvatljiv i morao je otići. Ona je bila tačka preloma u kojoj je društvena zbilja i njoj uobičajeni egzistencijalni apsurd pravio «salto mortale». Bila je to aberacija, koja se morala zaustaviti, kako ne bi dovela do odumiranja vladajuće vrste kakvu poznajemo decenijama unazad na BiH Discovery-u uživo.
Mjesecima su sve sile i pozicije i opozicije radile na promjeni vodstva kantonalne vlade. U ponedeljak 09.10. su prognali svjetlost na kraju tunela ka novim tminama. Amputirali su iz tek probuđene nade, Amru M., ali ostali su njeni svjedoci. Ostali smo mi da pripovjedamo o tome da je bio trenutak u kojem su se paralelni univerzumi pomiješali, pretakali jedan u drugi, kroz osmozu stvarali balans između normalnog i izopačenog, uvodili svjetlost u tminu, nakaznosti vraćali ljudski lik.
Neki bi novi klinci možda uglazbili neku novu uspavanku za neku novu nadu, za neku njihovu A. ili R. M., dok nama ostaje da sa sjetom snivamo očiju širom zatvorenih, o prilici koje više nema.
Magazin Buka