Hadžifejzović: „Hvalisavom Lagumdžiji treba reći: 84 glasa za Rezoluciju je malo. Da, malo je to glasova za veliki, najveći zločin – genocid. Devetnaest glasova protiv je mnogo. 68 država suzdržano – to je previše. 21 država nije glasala – također previše. Od 193 zemlje – 107 nije bilo za Rezoluciju, 84 jeste. I kakav je to uspjeh? Genocid u Srebrenici, kao i u Ruandi, traži konsenzus – jedan glas čitavog svijeta. I čime sebe hvali Lagumdžija?
Indirektno pripisivanje zasluge sebi i grupici bh. političara – da su oni inicijatori Rezolucije, da je zahvaljujući njima izglasana – ustvari je direktno pljuvanje, ponižavanje stvarnih inicijatora i velikih zemalja.
Ko je inicijator Rezolucije? Ko je putovao, razgovarao, dogovarao, lobirao, s kim / kada da li se Rezolucija uopšte može pokrenuti… Čuli smo jedan odgovor na pitanje: ‘Ko je pitao da li može proći i kako rezolucija’ – majke, žene Srebrenice i odgovor: ‘Da, može’ 2019. godine lično od prvog čovjeka UN-a, Guterresa. No, nije mogao samo jedan čovjek pokrenuti postupak. Guterres je moćan, ali treba neko ko je itekako moćan i to decenijama. Sinoć smo tog pitali – je li on…? Menachem Rosensaft, decenijama i doskor i formalno prvi operativac Svjetskog jevrejskog kongresa – krovne organizacije svih jevrejskih udruženja. Da, Rosensaft je taj. Jedan od tih. Kako smo sinoć znali, ali ipak pitali – da je taj? Znamo to od 20. septembra prošle godine. Znamo jer pamtimo ko je kada, ko nešto veliko, važno rekao. Pamtimo ali i bilježimo. Evo šta je Rosensaft rekao 20. septembra 2023. godine u obraćanju učesnicima skupa u Srebrenici.
I čime, kako, zašto se Lagumdžija hvali kada nije uspio da izlobira barem državu u kojoj najčešće boravi i radi zadnjih godina – Azerbejdžan? Ta država uopšte nije glasala. Muslimanska zemlja, a pobjegla sa glasanja o muslimanima. Lagumdžija u Azerbejdžanu ima povlašten, poseban status; daje mu se i finansira ga se da organizuje međunarodne skupove tamo, da promoviše tu državu. Više je uradio za Azerbejdžan u promociji nego za BiH. I…? I nema glasa od njegovog Azerbejdžana, kao što nema ni od Kine i Rusije, gdje je također domaći, čak i počasni profesor – privilegovan. Ali oduzet ćemo mu Kinu i Rusiju kao grijeh. Šta radi Lagumdžija u Azerbejdžanu koji nije za Bosnu? Slika se. Slika se sa predsjednikom tamo – kćerku mu dočekuje ovamo. I ne uspije da izlobira tu zemlju. Za sebe – da.
Bezbroj Bosanaca – od Australije do Kanade – svojim je vezama, pismima, ručkovima, svojim parama lobiralo mjesecima za Rezoluciju. Od Australije – Džemile Gabriel do Kanade – Emira Ramića… i gdje su ti ljudi, da li im se iko zahvalio? Umjesto i njihovih fotografija, danas na stranici Dine Konakovića samo četiri fotografije jedino zaslužnih za Rezoluciju: Lagumdžija, Bećirović, Komšić i Konaković. Njih četvoro imitiraju onog jednog – kopiraju Vučića. Da je to bilo baš toliko uspješno lobiranje Lagumdžije, bilo bi mnogo više od 84 glasa. Čak ni velika Amerika, Kanada, Australija, čak ni čitava Evropska unija, čak ni organizacija Islamskih zemalja nisu uspjele da skupe više od 84 glasa, a Lagumdžija se hvali da je on. Čak 38 kosponzora, i to najvažnijih, najsnažnijih država jedva je uspjelo da izlobira, ubijedi i to mjesecima još samo 46 zemalja, a on se hvali… Otkud uopšte Lagumdžija u New Yorku?
Podsjećamo – Lagumdžija je bio prvi čovjek Vijeća ministara, ministar vanjskih poslova, lider opozicije, apsolutni vladar dok je vladao. I…? I pitamo: zašto za sve ove decenije nije forsirao, gurao, lobirao, lomio se da bude donesena presuda u Hagu u tužbi BiH protiv Srbije? Zašto se nije borio da uspije revizija te tužbe protiv Srbije? To je ključno pitanje. On je jedan od krivaca što je tužba propala. Sada se vadi; misli da niko ne pamti, preko tuđih zasluga, preko Rezolucije, kao, nešto je uspio. Evo, neka sada odmah krene u akciju revizije tužbe protiv Srbije. Sada, odmah nakon rezolucije. Javno, glasno i jasno – protiv Srbije. Čik. Neka rezolucijom i tužbom napadne Srbiju. Postati heroj u miru, kada već nisi bio heroj u ratu… to je cilj onih koji na samom početku rata uopšte nisu shvatili da je – rat, već su tada mislili i agresoru se izvinjavali da su u najdramatičnijem, najsudbonosnijem danu za ovu zemlju – 2. maja – objašnjavali, pravdali se, cvilili da su oni samo slučajni putnici u tom historijskom momentu.“