Kako kremacija tada nije bila uobičajena, veliki broj tijela preminulih od ove bolesti premašio je kapacitete pogrebnika i proizvođača kovčega koji nisu uspijevali držati korak s agresivnim virusom. U isto vrijeme, na snagu je stupila zabrana javnih okupljanja, koja je obuhvaćala i sahrane, pa se ožalošćeni nisu mogli propisno oprostiti od svojih pokojnika.
Nancy K. Bristow, profesorica historije na Sveučilištu Puget Sound u Tacomi, Washington, kaže da Sjedinjene Američke Države nisu bile spremne za epidemiju, dijelom zbog toga što su otkrića u području bakteriologije navela Amerikance misliti da mogu infektivne bolesti držati pod kontrolom .
“Ovo Amerikanci koji su živjeli 1918. godine nisu očekivali. Ogroman broj ljudi je umro veoma brzo, posebno na istočnoj obali, gdje se gripa prvo pojavila, a oni nisu imali priliku za to se pripremiti”, kaže ona.
Zbog velikog broja mrtvih mogle su se vidjeti jezive scene. Sestre Crvenog križa u Baltimoreu nailazile su u kućama na bolesne ljude koji su ležali u krevetima pored leševa. U drugim slučajevima, tijela mrtvaca mogla su se vidjeti prekrivena ledom ili u uglu sobe, gdje su se danima raspadala.
Vlasnici pogrebnih poduzeća bili su pretrpani kovčezima, a groblja su bila popunjena. Kopači grobova nisu radili svoj posao, neki jer su se bojali da će se zaraziti, a drugi jer su se zarazili, pa su članovi obitelji preminulih ljudi sami morali kopati grobove.
Kompanije koje su proizvodile kovčege, koje su već bile preopterećene osiguravajući ih za poginule u Prvom svjetskom ratu, nisu mogle ići ukorak s novim zahtjevima. Kako je bio očajan zbog nestašice kovčega, povjerenik Okruga Columbia Louis Brownlow oteo je dva vagona kovčega koja su poslana u Pittsburgh i usmjerio ih u gradsku bolnicu pod naoružanom stražom.
Pogrebnici na groblju u Bostonu viđeni su kako leševe bacaju u rake bez kovčega u kojima su doneseni kako bi se oni mogli opet koristiti. Proizvođačima je naređeno raditi samo jednostavne kovčege i odmah prekinuti s proizvodnjom luksuznih. Tada je dužina kovčega ograničena – oni su mogli biti dugi od 175 do 190 centimetara.
Javne sahrane zabranjene su i u Philadelphiji i u Chicagu. Iowa je ukinula i javne sahrane i otvaranje kovčega. Izuzetke su napravili samo kada su roditelji ili supruga morali identifikovati vojnika prije pogreba, a čak i tada su kovčeg otvarali uz uslov da članovi obitelji nose maske koje prekrivaju usta i nos dok je on otvoren i da ne dodiruju tijelo.
“U mnogim zajednicama oplakivanje voljenih koji su preminuli podrazumijeva seriju rituala i obreda kojima se pokojnik ispraća, a tokom Španske gripe ograničenja u velikom broju gradova koja se tiču javnih okupljanja onemogućila su provođenje obreda, pa obitelji nisu mogle poštovati svoje običaje, nego su samo individualno mogli tugovati za svojim pokojnicima. Kako nisu mogli svoju bol podijeliti s drugima, mnogi su ju nosili desetljećima”, zaključuje Bristow.