Poslije njega, najbolje je ljude te ruže rosne opisao moj prijatelj, hrvatski novinar Mario Mihaljević u pjesmi “Sretan praznik najintimnije za ljude najdivinije”. U toj pjesmi Mario Mihaljević, pored ostalog, kaže: “I da ne bi neko odmah napravio paniku / ja između Bosanaca i Hercegovaca ne vidim razliku / i da se riješi molim još jedna dilema: ograđujem se od svih ekstrema.”
I napomena za one koji ne poznaju mene: ja pod Bosanci mislim i na žene. Mene užasno, vjerujte, kosne svaka riječ protiv Bosanaca i Bosne, jer ne može niko da opiše kojom mirnoćom Bosanac odiše. To je čovjek na kojeg se ne možeš naljutiti, ali možeš satima uz njega šutjeti. To je biće koje se rodi s dušom punom sevdaha, što i one bez srca ostavlja bez daha. To je čovjek kao duša mek, pa zato drugoj duši dođe kao lijek.
I zato kad mi se suza roni, nešto me u Bosnu goni, jer uvijek me Bosanci ljubavlju napojiše i nađe se neko da mi suze obriše, da mi radost udijeli, ljubav i bol podijeli, nadu vrati, sasluša i shvati i ne žive tamo muslimani, Srbi i Hrvati.
Stavite me u lance, ali ja znam samo za Bosance, kako rekoh, ljude najdivnije i najbolje uz koje se uvijek osjećam bolje. Ako vam ovo sve izgleda lažno, napominjem još nešto važno Senadu, Predragu, Adisu, Faruku, Milanu, Seidu, Smailu i Josipu i svim ostalim ljudima dobre volje: mojim prijateljima i njihovoj rodbini sretna Nova godina u mojoj izabranoj drugoj domovini.