….a ja ću ga ispratiti kratkom pričom o njegovom novinarstvu. Čudno da je to u In memoriam informaciji, zvaničnoj, samo usput dopisano. Bio je veliki, važan novinar, šef i odgovorni urednik velike Jugoslovenske borbe za BiH. Borba je nekada bila jedna od 10 najutjecajnijih novina u svijetu. Mala bh. redakcija borbe koju je vodio Enver, svake godine je promovisala po nekog mladog novinara. Mini velika škola novinarstva. Taj samozadatak Demirović je nastavio na fakultetu, školovanje mladih novinara. Bio je grlat, jasno i glasno izražavao svoje stavove i javno i u društvu pa i na ulici. Da, da u sjećanju mi ostaje njegovo, tako ću nazvati, proganjanje mene u Ferhadiji i Titovoj. Godinama me ubjeđivao, tjerao, pa se i derao – imao je to pravo, da moram upisati postdiplomski nakon rata, doktorirati i biti profesor novinarstva. Ne možeš živjeti i ne možeš preživjeti od novinarstva, govorio je. Šta je htio reći? Ono što je on uradio, vrati se na svoj fakultet, dosta si uradio. Za mene je to bio vrhunski kompliment od čovjeka koji je bio izuzetno kritičan prema novinarima. Malo koga bi pohvalio. To je ustvario bio njegov metod, a kasnije je i pisao i predavao metodologiju, da kritikom natjera novinara da bude još bolji. Pričao mi je da se iz novinarstva treba povući na vrijeme, jer novinari umiru prije vremena, to je jedan od najstresnijih poslova u svijetu. I danas vidim da je bio u pravu. Povukao se, otišao na fakultet, doživio 85-tu i još bi duže živio da nije bilo kobnog pada i loma kuka. Bio je to što mu je prezime, Demir. Gvožđe.