Malo ko zna velike ljude koji žive u sjenama. Prof. dr. Lilijana Oruč bila je direktorica Instituta za naučnoistraživački rad i razvoj Kliničkog centra, profesorica na Medicinskom fakultetu, doktorica koja pacijente sa mentalnim poremećajima liječi više od trideset godina. Bila je redovna profesorica na Psihijatriji KCUS-a i Medicinskog fakulteta. Podnijela je otkaz, a razlog je bio mobing. Kao gošća Senada Hadžifejzovića u Centralnom dnevniku kazala je:
“Ja moram podnijeti otkaz ugovora o radu svom poslodavcu, podnijela sam doktorici Sebiji Izetbegović, ali ne direktno zbog profesorice Sebije Izetbegović, koju nisam imala priliku ni vidjeti dvije godine, nismo imali priliku, zato što sam ja u hijerarhijskoj ljestvici, odlučila da budem samo ljekar, specijalista”
Doktorica Lilijana govorila je o mobingu. Onom koji je ona doživjela.
“Psihijatar ima mehanizme odbrane do jednog trenutka. Ali kada pređe tri stepena tog mobinga na poslu, kada vi primijetite da je to prešlo granice, što može utjecati na rad s pacijentima, u tom trenutku sam se odlučila na ovakav korak, a to je ne naštetiti nikome. Psihijatar mora biti u dobroj kondiciji da radi, psihičkoj posebno. Ja vam direktno mogu reći da se to odnosi na moju kliniku i moju disciplinu, nema širi kontekst kad je u pitanju KCUS. Neki problemi u mojoj disciplini su počeli i prije 2016. godine, ali se sve nakako podnosilo, do jednog trenutka, ali kada vi imate osobe koje kontrolišu vaš rad, discilpiniraju vaš mozak , to jedan intelektualac ne može podnijeti, istovremeno pred pacijentima bivate poniženi, drugačije se ne možete spasiti nego povlačenjem”- opisala je osobe koje podmuklo i licemjerno, direktno i indirektno zlostavljaju na radnom mjestu, pa je dodala:
“Ja vam moram reći da ja nisam šutila. Ja se baš ne bih dovela u poziciju žrtve. Nismo ljudi koji se bave samo naukom i studentima, mi smo se bavili pacijentima. I to je ono što uvijek uzima primat u vlastitoj odluci. Profesoru Gavrankapetanoviću se divim zato što se odlučio za takav način brobe. Sve dok je to šteta po mene ja mogu podnositi, ali kad je to šteta po pacijenta to ne mogu podnositi. Ukoliko vi nemate jak moral, karakter, poštivanje zakletve, vi možda imate još jednu osobinu, da želite moć, pa ako je niste ostvarili kroz to onda odlazite u politiku. “
Zašto i kome smeta intelektualac kaže da nikada nije odgonetnula. Misli da su to projekcije određenih ljudi, jer smatra da apsolutno ne radi nešto što bi njih moglo ugroziti.
“Ja to nisam nikad odgonetnula, da li su to izvjesni strahovi određenih ljudi, da im smetate, a niste u poziciji da zaključite zbog čega dolazi do toga. To nisu dijagnoze, u pitanju su ličnosti. U ime svog poziva sam ostajala do kraja dok god sam mogla pružiti pažnju pacijentu. Imala sam određene mehanizme odbrane. Međutim ljudi se spontano bave karijerizmom. Postizanjem te neke lokalne karijere, lokalne moći, ili određene pozicije, osobe nastoje da održe moć, a veliko je pitanje koliko je znanje iza toga, ako to ne radite spontano i entuzijastično. Kad sve to postaje karijerizam, kada žele doći do određenih pozicija, onda se dešavaju stvari gdje pitanje istinitosti rezultata i podataka postaje vrlo upitno. Ako vi doprinosite i sa fenomenološke strane mogu napraviti grešku u dijagnozi, ali to nije namjerno, ali ako vi pravite namjernu grešku, nećete dobiti dobar rezultat. “
Na pitanje jesmo li kao društvo “normalni” i iskreni u uspostavljanu međusobnih dijagnoza, Oruč je dovela zdravlje cjelokupnog društva u pitanje, s akcentom na pojedince koji imaju određene vrijednosti, koje se cijene u određenoj kulturi, civilizaciji.
“Pojedinac ne može napraviti to od društva, ali kritična masa će sigurno odrediti šta je to normalnost. Podsvjesno, kolektivno, kvantitetom koji će preće u kvalitet, postavljanjem normi. Da nije bilo ljudi koji su aposlutno postavljali norme, ne bi bilo mnogo toga u historiji. Adaptacija je veoma čudan fenomen. Eh sad počinje situacija, poremećenih odnosa. To nije jedan pojedinac, više ljudi se brane na različite načine. Onda oni određene faktore iz okoline koji su štetni smatraju korektnim’’, kazala je Oruč, a zatim nastavila pričati o strahu:
“Strah je iracionalna kategorija. Ja nisam u stanju da shvatim čega se intelektualac koji nema kreaciju i slobodnu misao, može bojati osim nekog konformizma. U suprotnom nije intelektualac. Ja ne vidim da ih je mnogo progovorilo, barem iz medicinske zajednice. Rat je sigurno dosta učinio i zaista je to bio jedan veliki migracijski, kulturološki proces. Dosta ljudi je otišlo, ostali su naravno dobri doktori. Ali potencijali su otišli, to su pokazali u inostranstvu. Društvo omogućava neznanje u koje vjeruješ, jer izgleda da se to cijeni mnogo više od nečega drugog. “
Nadajući se da je uspjela u profesionalnom smjeru jer je to njen životni cilj, zaključila je da jedino borba i istrajnost preostaju, smatra da kada dođe do nekih stvari kada niste u stanju da poslu posvetite dovoljno vremena, ukoliko su naučne mogućnosti limitirane uposlenici nisu odustali oni su se odlučili za pacijenta između nastavne karijere i doktorske karijere.